Nema gdje nije ratovao: Zadarsku vojničinu na kraju ubio jedan pogrešan korak
Prošla je točno 31 godina od pogibije bojnika Nenada Mataka – Mehe koji je 14. ožujka 1993. godine poginuo na Velebitu. Meho je bio mladić sa Plovanije iz Zadra, koji se među prvima 1990. godine uključio u obranu Hrvatske. Nakon uključivanja u specijalnu postrojbu MUP-a RH “Rakitje”, Nenad kreće sa suborcima na ratišta diljem Hrvatske.
Sa postrojbom sudjeluje u akciji uspostave javnog reda i mira zajedno s pripadnicima ATJ Lučko u Pakracu, gdje je došlo do prvog otvorenog oružanog sukoba s pobunjenim Srbima, poslije čega su uslijedile i uspješne akcije sa zadaćom održavanja javnog reda i mira u Kutini, Novskoj, Jasenovcu, Glini, Petrinji, više puta na Plitvicama, Ljubovu i drugim mjestima.
Na Uskrs 1991. godine, Meho sa postrojbom odlazi na Plitvice sa zadaćom ponovne uspostave policijske postaje te uspostave javnog reda i mira na širem području Plitvica, gdje sa svojim suborcima sudjeluje u uhićenju poznatog zločinca Gorana Hadžića. U ovoj akciji pogiba pripadnik postrojbe Josip Jović kao prva žrtva Domovinskog rata. U svibnju 1991. godine Meho polaže prisegu u Zagrebu u prvoj postrojbi Zbora narodne garde, nakon čega sa skupinom suboraca sa Zadarskog područja dolazi u Zadar i uključuje se u prvu satniju prve zadarske vojne postrojbe.
Meho (prvi lijevo) Foto: Domovinski rat
Smrt nakon briljantnog ratnog puta
U kolovozu 1991. godine, ovaj heroj postaje pripadnik Bojne kralja Tomislava, tada jedinice za posebne namjene Ministarstva obrane. Na Zadarskom području 1991. godine, Meho sudjeluje u obrani Kruševa, oslobađanju zadarskih vojarni, na Jurjevcu, kod Zelenog hrasta i Grgurica. Prvih dana 1992. godine pa sve do mjeseca travnja, sudjeluje u borbama kod Prkosa, Zemunika Donjeg i Smrdelja, nakon čega s postrojbom odlazi na Južno bojište.
“Predvodeći svoje suborce ulazi prvi u Smoković, nakon čega sudjeluje i u oslobađanju Zemunika Gornjeg, gdje i nakon ranjavanja sudjeluje do kraja akcije i tek tada ide po liječničku pomoć.
Nakon obrade rane, Meho odlazi ponovno na bojište u Poličnik i 14. ožujka 1993. godine na Velebitu u području Račabuša i nailazi na neprijateljsku minu od koje smrtno stradava”, opisano je u knjizi “Zapisi bojne Kralj Tomislav Zadar” autora Jadranka Kaleba.
‘Zaslužuje da ga otmemo zaboravu’
“Suborci Nenada Mataka – Mehe, govore da je bio i hrabar i skroman, u akcijama se uvijek isticao hrabrošću i uvijek je vodio brigu o suborcima. Kao čovjek bio je vesele naravi, uvijek spreman za prijateljska druženja. Osim dokazane hrabrosti i požrtvovnosti na bojištu, Meho je ulijevao sigurnost i povjerenje među suborcima i zato zaslužuje da ga otmemo zaboravu”, zabilježene su riječi zapovjednika postrojbe “BKT’” Marinka Radasa.
Nakon pogibije, Meho je pokopan je uz vojne počasti na zadarskom gradskom groblju Belafuža. Za zasluge u Domovinskom ratu posmrtno mu je dodijeljen čin bojnika. Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana i Spomenicom Domovinskog rata.
